Thursday 29 November 2007

Medved

Plišani medved na sudjenju za uvredu časti i dostojanstva jednog naroda


Sa interesom pratim članke o jednoj britanskoj učiteljici u Sudanu koja je u toku današnjeg dana izvedena na sudjenje po tamošnjim zakonima.

Izgleda da je ideja o posedovanju jednog zajedničkog medvedića koga će deca ‘oživeti’ - dati mu ime, sa njim deliti i provoditi sate, igrati se sa njim i voleti ga, do srži ugrozila duhovni prostor čitave religije.

Vrlo čudno, jer postajemo svedoci da je u stvarnosti ugroženo samo pravo na kreiranje zajedničkog tranzicionalnog prostora u kome se spontano ukrštaju mnogobrojni putevi imaginacije i stvarnosti najmladjih generacija.

Setimo se na trenutak krucijalnog opusa Winnicott-a…

Do kraja mi u stvari nije jasno da li je u pitanju nedostatak svesti o značaju tranzicionalnog za budući sveopšti razvoj ne samo kognicije, nego bilo koje kreacije, pojedine osobenosti, ličnosti, a samim tim i društva u celini?

Ili naprotiv, postoji svest da spontana dečja igra zbilja može relativizirati vlast bilo kakvih apsoluta i autoriteta a priori.

Sunday 25 November 2007

Pitanje slobode, revisited (yet again)

Pre nekog vremena pročitala sam interesantan članak (J. Kristeva “Psychoanalysis and Freedom”, Canadian Journal of Psychoanalysis, Vol 7, No1,1999).
Zapitala sam se o značenju slobode u periodu društvenih potresa i lomova, transformacija ili čega vec, koji godina traju na našim prostorima.
Ovo pitanje nužno podrazumeva odredjivanje antipoda pitanju slobode, odnosno odogovor u odnosu na šta sve čovek može biti slobodan.

To nas vraća na neke stare dileme u odnosu na stalni proces potrebe za inkorporiranom identifikacijom sa važecim socijalnim standardima članova porodice, prijatelja, poznanika, do postojeceg nezvaničnog i institucionalizovanog establišmenta kroz odricanje od ličnih izbora…..

U kojoj meri inače individualna sloboda jeste opasna? Da li odluka/ izbor koji je različit od uobičajenih socijalnih adaptacija nužno vodi ka kuljanju instiktivnih- seksualnih i agresivnih sila iz ‘uzavrelog kotla’, kako bi to verovatno bilo protumačeno u duhu Frojda? Ili je moguće pretpostaviti urodjenu potrebu za pripadanjem ljudskom rodu, uz potrebu za usvajanjem morala, viseg reda i ustrojstva bez obzira na različitost- posebnost?

Počev od psihoanalize, psihoterapijski modaliteti nude okvir preispitivanja relacije sebe i drugih, uz pružanje mogućnosti uvek ponovnog samoodredjenja i otkrivanja da nema jedne jasne definicije stvarnosti i izvesnosti. Izgleda da ljudi, koliko god bi možda to hteli, ne mogu da se oslobode momenta lične odgovornosti u odnosu na izbore koje čine.

Ukoliko se za trenutak vratim preživljenom periodu u našim krajevima….
U uslovima šireg društvenog transformacionog procesa, ‘evolucionog urušavanja’ grupacije srodnih po ideološkom i društvenom uredjenju (raspad SSSR-a, sa transformacijom svih ostalih zemalja istočne Evrope, simboličnim padom Berlinskog zida) na žalost po nas doživeli smo ‘duboku dezintegraciju’ sa kulminacijom ratnih sukoba na svim konfliktno-trusnim područjima bivše Jugoslavije.

‘Prirodni eksperiment’ kome se najverovatnije niko nije nadao, pružio nam je svedočanstvo o potencijalima ljudske prirode i o grupnoj nemoći u odnosu na proces destrukcije koji se poput plamena širio. Period koji je za nama, kao i period rekonstrukcije porušenog, sa drustvenim siromašenjem i stagnacijom ostavio je svakog od nas sa dilemom čemu se prikloniti.

U kojoj meri je negdašnji konvencionalno široko prihvaćen moral pomagao ljudima kada su bili oni ili njihovi najbliži životno ugroženi (godine ponavljanja ideja o bratstvu i jedinstvu, politike nemešanja i nesvrstanih, prava na samoopredeljenje)?

Pretpostavljam da poput ljudskih kriza i slomova, kada osoba nije u stanju da prevlada razvojne prepreke ili pronalazi načine adaptacije u kompleksnim ili konfliktnim uslovima postoji čežnja za povratkom na ranije već usvojene mehanizme i zaštitne idealizovane okvire. Zadnjih godina su se mogle uočiti jake konzervativno-tradicionalističke struje koje propagiraju povratak na ranije vrednosne okvire od kojih su se godinama ljudi odrodili.

Izgleda da je nastala praznina samo pojačala strah od slobode i mogućnosti izbora. Kako vreme odmiče sve više mi se čini da jedan deo odgovara leži u strahu i odricanju od prihvatanja lične odgovornosti, kao i o potrebi da se pronadje izgubljena ravnoteža kroz stapanje sa nečim po svaku cenu što će lako ponuditi doživljaj adekvatnosti i još lakše osuditi sve što uznemirava.

Vratimo li se procesu koji se odvija u psihoterapiji možda ćemo postati svesni potrebe vremena i prostora za proces lične reafirmacije kroz restrukturiranje nekih trajnijih dispozicija, uz neophodnost zahteva očuvanja semena ljudskog kroz mogućnost održanja želje za konekcijom sa bližnjim oko sebe, bez obzira na izlaganje milosti i nemilosti njihove ljubavi, mržnje ili osude.