Pre nekog vremena pročitala sam interesantan članak (J. Kristeva “Psychoanalysis and Freedom”, Canadian Journal of Psychoanalysis, Vol 7, No1,1999).
Zapitala sam se o značenju slobode u periodu društvenih potresa i lomova, transformacija ili čega vec, koji godina traju na našim prostorima.
Ovo pitanje nužno podrazumeva odredjivanje antipoda pitanju slobode, odnosno odogovor u odnosu na šta sve čovek može biti slobodan.
U uslovima šireg društvenog transformacionog procesa, ‘evolucionog urušavanja’ grupacije srodnih po ideološkom i društvenom uredjenju (raspad SSSR-a, sa transformacijom svih ostalih zemalja istočne Evrope, simboličnim padom Berlinskog zida) na žalost po nas doživeli smo ‘duboku dezintegraciju’ sa kulminacijom ratnih sukoba na svim konfliktno-trusnim područjima bivše Jugoslavije.
‘Prirodni eksperiment’ kome se najverovatnije niko nije nadao, pružio nam je svedočanstvo o potencijalima ljudske prirode i o grupnoj nemoći u odnosu na proces destrukcije koji se poput plamena širio. Period koji je za nama, kao i period rekonstrukcije porušenog, sa drustvenim siromašenjem i stagnacijom ostavio je svakog od nas sa dilemom čemu se prikloniti.
U kojoj meri je negdašnji konvencionalno široko prihvaćen moral pomagao ljudima kada su bili oni ili njihovi najbliži životno ugroženi (godine ponavljanja ideja o bratstvu i jedinstvu, politike nemešanja i nesvrstanih, prava na samoopredeljenje)?
Pretpostavljam da poput ljudskih kriza i slomova, kada osoba nije u stanju da prevlada razvojne prepreke ili pronalazi načine adaptacije u kompleksnim ili konfliktnim uslovima postoji čežnja za povratkom na ranije već usvojene mehanizme i zaštitne idealizovane okvire. Zadnjih godina su se mogle uočiti jake konzervativno-tradicionalističke struje koje propagiraju povratak na ranije vrednosne okvire od kojih su se godinama ljudi odrodili.
Izgleda da je nastala praznina samo pojačala strah od slobode i mogućnosti izbora. Kako vreme odmiče sve više mi se čini da jedan deo odgovara leži u strahu i odricanju od prihvatanja lične odgovornosti, kao i o potrebi da se pronadje izgubljena ravnoteža kroz stapanje sa nečim po svaku cenu što će lako ponuditi doživljaj adekvatnosti i još lakše osuditi sve što uznemirava.
Vratimo li se procesu koji se odvija u psihoterapiji možda ćemo postati svesni potrebe vremena i prostora za proces lične reafirmacije kroz restrukturiranje nekih trajnijih dispozicija, uz neophodnost zahteva očuvanja semena ljudskog kroz mogućnost održanja želje za konekcijom sa bližnjim oko sebe, bez obzira na izlaganje milosti i nemilosti njihove ljubavi, mržnje ili osude.
No comments:
Post a Comment