Sunday 3 November 2013

Odložena Gratifikacija II

Pre 40-tak godina, započeti poznati Marshmallow experiment, koji je omogućio W. Mischel-u, da na originalan način pristupi istraživanju uspešnih, odnosno neuspešnih strategija odlaganja gratifikacije kao prediktivnog faktora samoregulacije, decenijama kasnije, ukazuje na suštinske razlike nekadašnjih predškolaca. Naime, kako su Metcalfe i Mischel (1999), formulisali objašnjavajući ovaj fenomen, u osnovi prilikom izlaganja iskušenjima tipa „apetativnih stimulusa“ kod osoba se prepliću uticaji dva međusobno nezavisna neurokognitivna sistema samokontrole- tzv. „cool“ ili „hot“ sistem procesiranja, u zavisnosti da li su aktivirane kognitivne strategije neutralizacije i „hlađenja“, tj. mogućnosti distanciranja od neposrednog predavanjima „čarima“ opojnih i poželjnih stimulusa koji mame. U tim situacijama, mada postoje vrlo primamljivi stimulusi, koji vrlo lako privlače pažnju, uspešno se zadržava mentalna prisebnost, svest i refleksivnost, ukoliko osoba ostaje psihološki distancirana, aktivirajući u sebi osobu, koja više posmatra i misli o prioritetima i prednostima koje će uslediti, nego osobu koja s posmatranjem sve više čuvstveno oseća i stimuliše u sebi želju za neposrednom gratifikacijom i prepuštanjem užitku. U skorašenjem eksperimentu koji su B.J.Casey i saradnici (2011) sproveli sa istim pojedincima, sada već ljudima u 40-tim godinama života, se uočilo da se nekadašnji mališani ponašaju na sličan način kako su to činili i u detinjstvu. Na njihovim fMRI snimcima se moglo videti da se u situacijama, kada su se opet našli pred „atraktivnim izazovom“ (primamljivijim njihovom sadašnjem uzrasnom dobu) kao i do sada u više navrata, aktiviraju specifični neuralni korelati – ili „cool“ ili „hot“ sistemi procesiranja. Aktiviraju se prefrontalne regije (inferior frontal gyrus) u slučaju „cool“ sistema, sa mogućnošću samokontrole ovih osoba, uz prevlast egzekutivnih funkcija, ukoliko su oni do sada uspešno izgradili načine odupiranja iskušenju. U slučaju „hot“ procesiranja aktiviraju se regije „limbičkog, emocionalnog mozga“, za koji se vezuju sistemi želja, pod uplivom stimulusa (ventral stiriatum). Pretpostavka autora je da „hot“ sistem pred iskušenjem, naprečac, instantno preuzima, tj. inhibira kognitivnu kontrolu nad ponašajnim planom, kod grupe pojedinaca koja je godinama unazad u sličnim situacijama, naprosto posezala odmah za poželjnim stimulusima, bez mogućnosti pronalaženja načina odvraćanja pažnje ili osmišljavanja konteksta u kome se nalaze.


.

S ovim saznanjima može se bolje razumeti kompleksnost ovog fenomena- kao manifestacije večito cirkularnog obrasca u kojem se isprepliću „nature- nurture“ faktori- gde primarne tendence, kroz određeni neuralno lakše dostupni potencijal, u posebno primamljivom socijalnom kontekstu, naginju ka izbornom ponašanju, koje vodi ka specifičnom životnom iskustvu, koje pojačava primarne tendence... U svakom slučaju postaje jasnije u kojoj meri je bitno izgrađivati načine sticanja uvida, refleksivnosti i samokontrole, ne bi li se uspešno moglo balansirati u smeru nužno potrebnog neposrednog odlaganja i potonjeg zadovoljavanja želja. Naravno da time postaje osvetljena i uloga primarnih i potonjih relacionih kontakata u kome bi značajni Drugi u početku bili spoljašnji moralni i afektivno regulativni potporni sistem, a kasnije roditelji, tj. samo oni, koji mogu da uživaju u tome što su potpomogli oblikovanje osobe koje u sebi nose potencijal za samosvojni vitalni i afektivno regulativni bilans koji ih usmerava ka postizanju kako socijalnog, tako i individualno psihološkog kulturnog dobra.