Monday 31 October 2011

Prvi Kongres Psihoterapeuta Srbije



Protekle nedelje održan je naš prvi kongres u Beogradu, s ciljem da se pronikne u opšta pitanja nama svima toliko poznatog i bliskog mentaliteta. Svoj doprinos pored predstavnika različitih psihoterapijskih modaliteta koji su istančali sopstvene poglede pri susretu sa pitanjima identiteta, pripadnosti i promene, dali su i neki od poznatih akademika, profesora našeg zajedničkog kulturolškog i naučnog podneblja.

Kao što se da pretpostaviti, ovakva tematika se mogla otvarati jedino iz proširene perspektive, gde se susreću različiti uglovi posmatranja- od opštih antropološko-kulturoloških postavki i studija, pitanja socijalne, opšte i psihologije ličnosti, do spona sa našim istorijskim korenima koji su blisko povezani sa pitanjima našeg geo-strategijskog, političkog, društveno-ekonomskog modela...

Uočene su bitne karakteristike, kao večite tenzije proistekle iz specifičnog položaja podneblja koje je na večitom raskršću, gde se gradi kolevka jedne kulture, zajednice i pokušava da se poveže spona prošlosti, sadašnjosti, anticipira zajednička budućnost naroda, ljudi, u stalnom previranju suprotnosti, različitih često nepomirljivih interesa i smernica, učestalih društvenih kriza i stradanja... Dotakla su se pitanja veza transpersonalne celine, opšte generičkog karaktera, s nacionalnim, društvenim bićem, pripadanjem različitim grupama, do pojedinačnog, ličnog rasta i razvoja, kao i pitanja kolektivnog, grupnog, pojedinačnog nesvesnog, uz neizbežna pitanja senki, otpisivanja, negacija, projekcija, disocijacija, ...(kao i niz drugih koncepata u skladu sa specifičnim jezicima različitih modaliteta).




Naravno postavila su se i pitanja identiteta psihoterapeuta kao grupe profesionalaca koji streme da izgrade nezavisnu profesiju psihoterapije kao što su to učinile naše kolege u Evropi koju deceniju ranije. Tome su doprinele prezentacije autora, psihoterapeuta različitih psihoterapijskih modaliteta, koji su ukazivali na mogućnosti vlastitog doprinosa u mnogim sferama zaštite 'mentalnog bića' našeg podneblja, s ciljem da se pronađu mesta za promene mentaliteta u smeru rasta i razvoja, mogućnosti povezivanja sa iskustvima i saznanjima iz prošlosti, uz očuvan kontakt sa neposrednim i otvaranje prema potencijalima budućeg.


Na završetku svake večeri, kada bi se sakupila grupa od svih prisutnih učesnika, usledila bi posebna dinamika dijaloga sa svim teškoćama usaglašavanja naših 'psihoterapijskih mentaliteta', sa kreativnim potencijalima i mogućnostima prevazilaženja različitosti i pronalaženja zajedničkih mesta i aspiracija...

Thursday 1 September 2011

Sećanje na P. Chodoff-a



Juče sam čula da je umro Dr. Paul Chodoff (Predsednik American Academy of Psychoanalysis, Profesor kliničke Psihijatrije, Urednik American Journal of Psychiatry i knjige Psychiatric Ethics “the most important book in Psychiatry”, kako je neki nazivaju...).

Imala sam priliku da pročitam dva njegova skorašnja članka. I u jednom i u drugom se susrećemo sa čovekom koji je kroz dugogodišnju praksu bio svedok mnogih promena medicinske paradigme i društva u globalu što je bojilo i sam odnos prema različitim psihičkim pojavama i često na artificijalni način gradilo granicu između normalnog i patološkog.



Sunday 21 August 2011

Osvrt na novu definiciju zavisnosti




Pri susretu sa nedavno objavljenim članakom posvećenom razumevanju fenomena zavisnosti, a zasnovanim na savremenim naučnim trendovima proizašlim iz niza neuropsiholoških studija (ASAM- Public Policy statement: Definition of Addiction, april 2011) zapitala sam se koliko ima istine u iskazu 'čovek je tvorac svoje sudbine'.

Novija neuropsihološka saznanja pružaju potku razumevanja međuigre različitih, za oko nevidljivih, neuro-spona koje potpomažu da se iznova izgrađuje dinamičan složeni sistem nečije ličnosti, koja gradi doživljaj bivstvovanja u svetu, inkorporirajući zavisničke obrasce gratifikacije stopljene sa prirodnim fiziološkim resursima zadovoljenja bazičnih nagona (koji su povezani sa doživljajima ispunjenja /zadovoljstva/ nagrade).

Od početne potrage za što češćim dosezanjem stanja blaženstva/ zanesenosti / uzbudjenja (bez obzira da li je u startu rešavanje pitanja dokolice, uključivanje u lanac instant gratifikacija u različiitim domenima življenja, ili pokušaji anuliranja stanja distresa), osoba poseže za različitim stimulusima (hemijskim ili nehemijskim supstancama ili opsesivno-kompulsivnim aktivnostima), koje postupno prerastaju u doživljaje nužnosti, neretko kompulsivne prisile, bez kojih nije moguće zamisliti sopstveno funkcionisanje. Time posredno gubi i mogućnost izgradnje emocionalnih životnih uvida izgrađenih na sopstvenom ili tuđem životnom iskustvu, limitirajući sopstvenu svest o sebi, svetu, drugima i različitim mogućnostima snalaženja ili suočavanja sa životnim teškoćama i problemima.
Bez obzira na visoko predvidljivi lanac eskaliranja patnje i stradanja sa progresivnim povećavanjem novih problema, sami akteri (a ne samo osobe koje posmatraju sa strane) postaju svedoci 'slepe repeticije' gde često godinama uspešeno održavaju sopstvene zablude štiteći područja vlastite zavisnosti. Neretko dok sama osoba s ovim problemom, se ne susretne sa svojim ogoljenim odrazom, u samodestrukcionom 'zanosu' zavisnosti, male su šanse za prekid ovog složenog neuropsihološkog 'domino-sistema'.







Paralelno s neuropsihološkim studijama, iz ugla psiholoških naučno-istraživačkih projekata, poput Mischel-ovih 'marshmallow' eksperimenata, otvorena su vrata uvidu u prognostički značaj mogućnosti odlaganja trenutne gratiifikacije u cilju ostvarivanja dugoročnije odložene beneficije (što se kroz longitudinalnu studiju manifestovalo kao i distinkcija pojedinaca koje uspevaju da ostvare akademska i životna postignuća i da se odupru ulaženju u zavisnički cirkularni krug).
Lako se postaje svestan vrednosti razvojno psihološke dimenzije koja je utkana i u specifični socijalno-kulturološki neksus, kao faktora koji bi omogućio potencijal izgradnje složenog motivacionog sistema individue pri odlučivanju, sa posebnim osvrtom na kognitivne, emocionalne ili ponašajne aspekte samokontrolnih mehanizama.



Saturday 16 April 2011

Carevo Novo Odelo



Simpatična slika majke i sinčića u igri u kojoj mu boji nokte u fluorescentnu roze boju koju on najviše voli, objavljena u časopisu J.crew, (gde je dotična mati predsednik i umetnički director) vrlo brzo je izazvala žestoku polemiku. Sa jedne strane je desničarski, konzervativni blok, koji u njoj vidi nekritičnu majku koja pothranjuje u sinu transseksualizam i skoro sigurno unosi konfuziju oko njegove buduće polne identifikacione uloge, (ako ne i što ga jasno oblikuje u budućeg homoseksualca) i onih ljudi liberalnih shvatanja, koji su se potrudili da uzvrate uvredama vraćajući konzervativcima slike uskogrudih i rigidnih ljudi koji ne prezaju da u bilo kojoj prilici iz za sebe izabrane moralizatorske pozicije sputavaju slobodu i kreativnost onih drugih koji ne robuju prototipovima i kulturnim sterotipijama…

U polemiku su se ubrzo uključili i stručnjaci sa smirujućim tonovima, koji su podsetili javnost (pogotovo onaj deo koji je homofobičan u osnovi) da se stara nature- nurture rasprava krije i iza ove polemike, te da niti jedna strana ne donosi ključne odgovore na pitanja, šta je u osnovi transeksualizma ili homoseksualnosti koji se u različitim vremenima i kulturama provlači u otprilike sličnim nivoima zastupljenosti medju opštom populacijom.

Ukoliko za trenutak potražimo primere iz prirode, nesumnjivo da ćemo naći puno kolorita, čudnih izvijanja, uz zvučnu i ritmičnu pratnju kod ritualnih igara kojima se mužjaci različitih vrsta takmiče da privuku pažnju ženki.

Obratimo li pažnju na tragove visoko poželjnih imidža recimo muških predstavnika, kroz kulturnu evoluciju u različitim delovima sveta, možemo videti raznovrsnost ukrašavanja koja je razvlačila i standarde šta je poželjno i prihvatljivo da se vidi na tipičnom predstavniku ovog roda…



Očito da u moderno doba svet kulture koji je filtriran različitim uplivima kapitala i interesa koji se kriju i iza medijskih izvorišta (mode, filma, muzike, pop-, folk- i ko zna kakve kulutre, nauke, sporta, umetnosti generalno ili politike…) se poigravao sa različitim imidžima fabrikujući nove generacije potrošača koji su poželili da sebe modeluju i vide poput prezentovanih VIP likova..

Podsetimo li se sredine prošlog veka i popularnih muških likova na velikim ekranima i uporedimo ih li sa skorašnjim arsenalom muških imidža može se uočiti jasna razlika, koja je verovatno još jasnije pokazala da ne treba vezivati pitanja polnosti, nečije identifikacije i sekusalnosti sa pojavnim obličjima.

Uostalom, feministička idejna struja je već duže vreme isticala potrebu da se žene upravo liberalnim odgojom oslobode od nametanih kulturno stereotipnih predstava u kojima su godinama bile modelovane u tradicionalnim, patrijahalnim kuluturama. Ali u današnjem potrošačkom svetu, nekako najčesće od početne euforije (u smeru sticanja nezavisnosti, karijere, uspeha u socijalnom i kompeksnom svetu emocionalnih relacija), lako postaju fabrikovane ‘Barbie’ devojke plastičnog izgleda koje prvo i pre svega treba da postignu željeni izgled, a potom nikako da ga izgube bez obzira na životni tok, jer to povlači automatski i propast i zaborav..

Po svemu sudeći, ni mali dečaci neće biti poštedjeni istog procesa, ako misle da privuku poglede javnosti i jednog dana postanu veliki i uspešni…