Saturday 22 December 2007

Deda Mraz

Bliži se Novogodišnje veče. Sa šarenim titrajem odbleska, mirisom snega neosetno oživljavaju stari mitovi i legende oličene u liku Sv. Nikole.

U kojoj ste fazi?

Možda u užurbanom pokretu oko priprema za proslavu i kupovine poklona ili možda zamišljeni u previranju idiličnih sećanja na detinjstvo?

Da li sa žarom ili pod velom tajnovitosti pripremate sopstveno dete da zapiše svoje želje i adresira ih na Severni Pol? Strepite li da će neko isuviše grubo probiti magijski omotač i prodreti u čarobni svet mašte i imaginacije sa željom da pokaže pravo stanje stvari i detetu odmah otvori oči u cilju pripreme za realni svet?

Uostalom u kojoj meri Vam je potreban ovaj mit? U kojoj meri oživljavate čeznje u kojima postoji nada i mogućnost toplog pogleda i zagrljaja od blage, svemoćne praočinske figure koja ispunjava najbitnije želje ravno po zaslugama koje ste činili tokom protekle godine?

I gle čuda kada isti praočinski lik generiše vlastitu moć i deli sa svim onim ljudima dobre volje koji su spremni da se okušaju u toj ulozi, pozivajuci ih da jedni drugima medjusobno podaruju blagovesti kroz pesmu i igru i blagodeti kroz zakusku i poklone.

Istini za volju nije se tako lako odreći uobičajenog ljudskog ustrojstva- bez obzira na humanu potku istovremeno izbijaju statusni, prestižni simboli te se pojedini klackaju od doživljaja ispunjenja i moći, do neostvarenja i nemoći, a možda i očajanja.

Svojevremeno E.Berne je na sebi svojstven način opisao fenomen Čekajući Deda Mraza ("Waiting for Santa Clause") aludirajući na često prisutnu ljudsku nespremnost da svesno prihvate odgovornost za vlastito življenje i prestanu da se nadaju u čuda gde će se pojaviti magični zaštitnici koji nude iluzione eliksire za sreću (možda večnog života, mladosti iili ljubavi, potencije, prestiža, materijalnog blagostanja ili čega već).

Izgleda da je većini potrebna decembarska čarolija kada kroz tamu svetlucaju lampioni da pobude mit u kome će na trenutak zaboraviti na svakidašnjicu i zaneseni ostvariti san u stapanje u prasliku kolektivne idile.

No, kao i uvek posle noći dolazi jutro. S tim što predispozicije raspolućenog kulturnog nasledja ‘izmedju istoka i zapada’ pružaju mogućnost ponavljanja iste stvari po nekoliko puta i odlaganja budjenja.

Potom čarolije nestaju a tek probudjeni prebiraju po sopstvenim očekivanjima rezimirajući jasan ukus saznanja.

Friday 14 December 2007

Edward Bernays

Letterman: “Kažite nam doktore, kakav je to koncept, ‘public relations’?”
Bernays: “To je koncept po kojem će mi ljudi više verovati ako me oslovite sa ‘doktore’.”
(otac public relations-a u svojoj 102. godini)


N
esumnjivo bistar i intuitivan duh Bernays-a , u početku imigranta, ubrzo potom i jednog od najuticajnijih ljudi iz senke američke ekonomsko-političke vrhuške otkriva serijal A. Curtis-ovih dokumentaraca posvećenih veku selfa. U magičnom svemoćnom medijskom prozoru u svet pojavljuju se akteri koji su ga lično poznavali ili različiti stručnjaci koji dočaravaju njegove bliske veze kako srodničke, tako i idejne sa korenima psihoanalize (slučajno ili ne, Bernays je Freud-ov sestrić).

Ponirući u domen individualnog nesvesnog (a dobrano i u kolektivno) i subliminalno podilazeći ljudskim ‘gladima’ – u interpretaciji autora serijala potisnutim seksualnim i agresivnim nagonima (a bogami i potrebama za samoodredjenjem i ostvarenjem vlastitih potencijala i mnogo čega još…..) svedoci smo čarolije u kojoj ljudi nesvesno postaju bezoblična masa koja je instrumentalizovana i orkestrirana sa tokovima interesa novca i moći.


Primera radi, Bernays , pomoću domišljate kratke kampanje i slogana “Baklje Slobode“ (aluzija na istoimeni kip) postiže stapanje predstave ‘boginja budjenja proleća’ sa potrašačkim megahitom 20-tih godina prošlog veka- cigaretom i muštiklom. Odjednom Marlena Dietrich, Bette Davis i druge vidjenije žene su često fotografisane uz neophodan magični simbol aludirajući na dugo potiskivanu ideju oslobodjenja i emancipacije.



Kako serijal odmiče politika sa vlastitim tumoroznim izraslinama nemilice uzima sve više maha otkirivajući nam do koje mere postoji visoko stručna mašinerija u službi kreiranja ljudskih potreba i oblikovanja njihovog mišljenja.
Možda nije loše setiti se toga pred izbore.

Wednesday 12 December 2007

Clair de lune

David Ojstrah/ Frida Bauer
Debussy - Clair de lune





M
esečina

Pejzaž bez premca, to je vaša duša
Gde idu ljupke maske, plešu krinke,
A svi, dok zvonka lauta se sluša,
Kao da su tužni ispod čudne šminke.

Premda u pesmi setno im trepere
Pobedna ljubav, život dnevnog sjaja,
U sreću kao da nemaju vere,
A pesma im se s mesečinom spaja.

Sa mesečinom i tužnom i lepom
Od koje ptice sanjaju u borju
I vodoskoci u zanosu slepom
Jecaju, vitki u svome mramorju.

Pol Verlen

Wednesday 5 December 2007

Evolucija

“ No, Not the chow, you idiot, the banana!”

Kada sam neki dan pročitala o japanskom naučnom projektu koji je uporedjivao mogućnosti zapamćivanja tačne lokacije brojeva na ekranu majke šimpanze i njenog mladunčeta vs. uzorka koji su sačinjavali univerzitetski studenti (BBC international news), pomilsila sam koliko je ljudima potrebno vremena u ‘evolucionom smislu’ da sazri vidjenje prirode i drugih bića koje je izvan omiljene ljudske omnipotentne pozicije.

Na mah sam se setila legendarnog eksperimenta Kellogg-ovih koji su u toku 9 meseci tokom 1931/32. godine udomili mladunče Gua (šimpanzu) koje su odgojali na isti način kao i svog 10-mesečnog sina Donald-a. Sa fascinacijom su uporedjivali njihov višestruki napredak! Onog trena kada su potvrdili da mladunče usvaja manje više skoro sve aktivnosti i navike koje su bile u domenu senzorno-motorne inteligencije čak i brže od malenog ljudskog rođaka a da zaostaje gde su po njima bile njene krajnje psihofizičke mogućnosti filogenetski omedjene (pogotovo po pitanju usvajanja receptivnog govora) su stali sa projektom.

Unazad godinama usledili su niz novih eksperimenata koji su uvek iznova otkrivali do tada neprepoznate mogućnosti nama najbližih srodnika odraslih u laboratorijskom-eksperimentalnom zatočeništvu ili u njihovom prirodnom habitatu.

Izgleda da su njihove mogućnosti operantne/ epizodične memorije, kao i kako neki od autora navode mogućnosti prepoznavanja i korišćenja intencionalne gestualne komunikacije u prisustvu posmatrača i imitacije ili upotrebe različitih orudja u specifičnom problemskom kontekstu zavidne. Sve više su se uočavale i paralele kada je u pitanju najraniji uzrast ljudskih mladunaca (čije su mogućnosti godinama bile potcenjene- setimo se samo priče o autističnoj razvojnoj fazi).

Navedenih dilema verovatno jedino nikada nije ni bilo kod iskrenih ljubitelja životinja koji bi redom posvedočili sličnim iskustvima u svakodnevnim kontaktima sa svojim ljubimcima (koji poput Garfilda pažljivo osmatraju prilike oko sebe i smišljaju kako da ih uposle u odnosu na vlastite potrebe, a što ne i želje (pogotovo kada je u pitanju maženje ili igra)).

Ah da, to bi bio antropomorfizam, jel’.