Sunday 2 November 2014

Neke moje refleksije

Čekajući da započne skup na kome ću izlagati, upoznala sam se sa mladom volenterkom koja je pomagala u organizaciji ovog skupa. Kada smo se međusobno predstavile i kada mi je rekla da je student završne godine Psihologije, sa započetom edukacijom iz jednog psihoterapijskog modaliteta, dodala je pomalo skrušenog i potištenog izgleda.. „ ali, ne znam da li ću ikada imati prilike da radim to.“
To me je podstaklo da joj iskažem vlastito iskustvo o snalaženju  nekih mladih kolega i koleginica koji su završili master studije psihologije. Naime, u bolnici gde sam zaposlena i radim godinama kao psiholog, bila sam u prilici (zajedno sa ostalim koleginicama i kolegom) da budem supervizor četvoro mladih, nadarenih i pre svega, vrlo radnih i zainteresovanih ljudi koji su  obavljali svoj pripravnički i stručni staž.
Podelila sam sa njom saznanje da je upravo kandidat koga sam neposredno supervizirala već uveliko u toku da se preseli u Norvešku, gde je aplicirao i prevodio svoje diplome, iznoseći kako je već zadnje dve godine marljivo učio norveški jezik. Potom sam navela da jedna koleginica je konkurisala već na više mesta i nije uspevala da se zaposli kao psiholog, te se privremeno zaposlila u turističkoj agenciji. Preostalo dvoje još uvek stažiraju.
Pri tome, mlada volenterka- koleginica se otvorila i rekla..“ ja baš o tome razmišljam..moj brat (koji se sa suprugom preselio u Norvešku od ove godina, a tamo je odlazio već 4-ri sezone unazad radeći fizičke poslove) me zove da i ja dođem i odlučim da tamo živim.“...
Možda iz perspektive mojih profesionalnih interesovanja kao psihologa-psihoterapeuta koji radi sa adolescentima i njihovim roditeljima, možda kao osoba koja prenosi svoja znanja, supervizira i bodri mlade kolege i koleginice psihologe, verovatno delom i iz perspektive majke kojoj dete je u završnoj godini srednje škole, kao i iz ugla ličnog iskustva osobe koja je od upisa na fakultet pre 28 godina ostala godinama u kontinuiranoj edukaciji i profesionalnom usavršavanju da bi sebe formulisala kao psihologa/ psihoterapeuta... postala sam svesna u kojoj meri nije lako pronađi odgovore u vezi dalje perspektive mladih osoba u našem sistemu.
Otud i početni naslov mog današnjeg bloga- Quo Vadis.
  


Quo vadis?

Imala sam priliku da izlažem na ovogodišnjem IV kongresu psihoterapeuta Srbije koji se održao u periodu 30.10.-02.11.2014. godine u Beogradu.
Tema mog  izlaganja je bila naslovljena „ Dijalektički odnos  balansa predstava adolescenata i roditelja: Fantazije procvata ili sunovrata.
U pitanju je prikaz mog višegodišnjeg rada u oblasti psihologije / psihoterapije u  kome istovremeno radim sa adolescentima, ali i  sa njihovim roditeljima, sa ciljem razumevanja i približavanja njihovih ličnih životnih narativa, ne bi li se pri njihovoj svakodnevnoj komunikaciji moglo iskristalizovati dragoceno iskustvo koje i jedni i drugi imaju na jedan nov, intersubjektivistički način.
S jedne strane roditelji, što lično, što kroz kolektivno sećanje njihove porodice, stečene uticaje življenja u aktuelnom društvu poslednjih decenija ’krize i stradanja’ u Srbiji su poneli i iskusili niz značajnih saznanja.
S druge strane mladi koji tek stasavaju sa svojim težnjama i htenjima, normalnim potrebama za uključenjem u krugove svojih vršnjaka, za traženjem sopstvenog smisla i značenja u našem društvu i koji su isto tako već  poneli i oblikovali svoje predstave...





Adolescenti  su pozvani da zauzmu mesto sagovornika sa svojim roditeljima, sa kojim mogu da otvaraju teme koje su doticale i koje dotiču i njih i roditelje iz aspekta univerzalne egzistencijalne istine ljudskog bića u svetu.
Roditelji su pozvani da otvore neka lična,  intimna pitanja i razmisle o nekim svojim ključnim životnim odlukama pred svojom decom,  a koje su od relevantnosti za upravo predstojeće razvojne momente koje njihovo dete adolescentnog uzrasta proživljava ili mu tek predstoje.
Po mom uverenju i iskustvu, ovakav vid rada omogućuje i jednima i drugima da postupno prevazilaze područja nesklada, razmimoilaženja, sukoba i da dotiču pojedina univerzalna životna pitanja prevashodno menjajući svoj odnos prema tekućem ili predstojećem životnom iskustvu- sa mnogo više sluha, uvida i razumevanja za specifičnost i jedinstvenost samog sebe, kao i drugog, sveta u kome živimo i slično.
                                                                    ...................