Tuesday 15 April 2008

Trenutna ili odložena gratifikacija

U seriji experimenata u periodu dužem od 6 godina (1968-1974) u vrtiću pri Stanfordskom Univerzitetu ispitivano je u više navrata oko 550 dece, prosečnog uzrasta oko 4 godine. Eksperiment je vodio Walter Mischel, koji je zamislio zanimljivu problemsku situaciju. Svakom detetu bi predočio nakon što bi mu pružio čokoladicu da će dobiti dve, ukoliko sačeka dok se eksperimenatator ne vrati. Pred njih bi stavio zvonce na sto, da mogu da prekinu neprijatno čekanje. U svakom slučaju kako god da izaberu sledio im je početni ulog.

Osim zanimljivih podataka o različitim uzrasnim mogućnostima odolevanju pred iskušenjem (dobar deo najmladjih predškolaca bez obzira na sopstvenu želju da udvostruče ulog, često bi odmah po izlasku eksperimentatora pojeli slatkiš), ova longitudionalna studija je omogućila da se posmatra šta se dešavalo sa istim pojedincima koji su diferencirani u odnosu na početnu mogućnost odlaganja gratifikacije. U tu svrhu je ista populacija sada već odraslih osoba više puta ponovno ispitivana.



Naizgled bezazlena situacija izlaganja čokoladnom iskušenju predškolaca i njihova trenutna/ odložena reakcija prepoznata je kao vitalni prediktivni pokazatelj njihovog kasnijeg uspeha u životu (počev od akademskih postignuća, stabilnosti i zadovoljstva na ličnom, emotivnom, interpersonalnom planu, uz veći stepen samopouzdanja, efikasnosti, izbegavanje konflikata ili stvaranje zavisnosti od psihoaktivnih supstanci i slično ).

Koliko god nepopularno zvučalo, odlaganje neposrednog udovoljavanja sopstvenoj želji, odnosno mogućnost samokontrole i afektivne regulacije kroz voljno usmeravanje pažnje sa vrlo poželjnog sadržaja koji naizgled može trenutno da pruži satisfakciju, ka podsećanju na bitnije dugoročnije ciljeve se ispostavlja kao ključni elemenat strategije suočavanja sa distresom, različitim frustracijama i neprijatnostima u životu.


Tuesday 8 April 2008

Negativne kampanje

Iako dosadašnji pokazatelji efekata niti potkrepljuju, niti opovrgavaju ovaj stil promovisanja sopstvenih programa, godinama već kako u svetskoj, tako i domaćoj propagandi, regularno mesto zauzimaju medjusobna javna podmetanja i blaćenja protivkandidata.

Bez obzira na motive pojedinih izbornih štabova (postizanje kratkoročnog šok efekta ili možda promene stavova na duže staze kao u slučaju 'sleeper effect-a', ili učvršćivanje stavova postojećih pristalica...), izgleda da ima dosta interesenata koji s užitkom prate 'kako leti perje'. No, kakav god ishod negativne kampanje izazivale (neretko i kontraproduktivan u vidu blage mučnine i gadjenja) sa svakim se 'incidentom' skreće pažnja javnosti od procenjivanja validnosti argumenata pojedinih strana, kao i od ekstrapolacije u kom će se smeru dalje odvijati dogadjaji kada nečiji konkretni planovi i programi postanu deo svakodnevnice.

Od prvih primera video propagande, kakav je klip 'The Daisy' ( korišćen u kampanji L.Johnson-a, davne 1964.) stvari su se kreativno razmahale, kao u ovoj parodiji: