Sunday 1 November 2009

O vezivanju, mentalizaciji i individuaciji

Saznanja iz domena implicitne/ proceduralne memorije, kao i uviđanje niza interakcionih dispozicija deteta od njegovog rođenja su transformisali način shvatanja značaja i uloge sticanja samokontrolnih i afektivno regulativnih mehanizama u neposrednim kontaktima sa bliskim osobama u primarnim relacijama.

Uočeno je da roditelji svojim kapacitetima refleksivnog sagledavanja/ mentaliziranja dečjih razvojnih potencijala i potreba, stalno posreduju između sopstvenih stremljenja, doživljaja i osećanja, shvatanja onoga šta je vaspitno bitno, dečjih mogućnosti da artikulišu sopstvena gledišta, procesa koji se u tom trenutku dešava i direktnog i indirektnog upliva sveta u kome žive. Kako je reč o sadejstvu stalno isprepletanih mnogostrukih faktora jasno je koliko je to delikatan zahtev. Neretko slede neuspesi, koji naravno znaju da u značajnom stepenu komplikuju stvari. Dete tada klizi ka izbegavanju ili ambivalenciji u odnosu na privrženost likovima od kojih najčešće zavisi, a kada u kontaktima počne da bude prepoznavano kao ‘nekakvo’, počinje osnov razvoja kasnijih ustaljenih načina na koji će se tumačiti i drugi procesi i relacije.

Lako je zamisliti kako pojedine atribucije proistekle od invalidirajućih predstava samo pojačavaju false self učesnika i usmeravaju dete u smeru jačanja strateških odbrana od doživljaja bazične nesigurnosti u pogledu sebe i drugih.

Uloga psihoterapijskog procesa bi ovde bila značajna jer se ponovno otvara mogućnost za uključivanja kapaciteta za mentalizaciju koji će adresirati prevashodno zapostavljene razvojne kapacitete i usmeravati osobu ka artikulisanju i pronalaženju uspešnijih strategija prilagođavanja uz postupnu izgradnju samoregulacionih kapaciteta.





Naravno, moguće je zamsliti i da se proces odvijao bez suštinskih potresa i iskrivljenja, kroz očekivanu dijalektiku susretanja intersubjektiviteta emocionalno zainteresovanih strana, oscilujući od doživljaja zbližavanja i razumevanja do frustracija i razdvajanja and vice versa. Spontano primičući se i odvajajući od figura za koje je vezano, samo dete stiče različite kapacitete sagledavanja sebe i sopstveniih procesa, subjektiviteta drugih i sveta, razvija sopstvene artikulacione i samoregulativne mehanizme, generalno odrastajući u smeru osobe koja je u stanju da razvija stabilne obrasce vezivanja za pojedine osobe, a da pri tome bude samostalna osoba diferenciranog identiteta usmerena i na procese neovisne na tematiku relacija i interpersonalnih odnosa.

Autori okupljeni oko P. Fonagy-ija (koji su se godinama strpljivo bavili istraživačkim projektima u kojima su testirali ovakve teorijske postulate) verovatno se mogu svrstati u punopravne predstavnike integrisane attachment teorije i osvežene, novim znanjima, psihoanalize.

Jučerašnji workshop Tony White-a u Novom Sadu se samo u tragovima osvrnuo na ovo i to iz perspektive proistekle iz poznatih istraživanja procesa vezivanja i separacije iz šezdesetih /sedamdesetih godina prošlog veka. Šteta.