Tuesday 4 November 2008

O drugom pogledu na ljubav

Svi smo svedoci proteklih decenija, zasićenih psihološkom literaturom, prevashodno posvećene privlačenju pažnje čitalaca, kako je moguće instantno (u par koraka postati ljubavno strateški opremljen/a) ili već nekako zaobilazno, na gurku ili postupnim uvežbavanjem, pronaći caku i ostvariti željeni ljubavni san.

Još je više literature koje vam otkrivaju tajne neuspeha sakrivene u već nekakvoj perfidnoj konstelaciji unutar psihe jednog ili oba partnera koji nalaze ukorenjenje u njihovim ličnim ili filogenetskim polno-uslovljenim razvojnim storijama. Pre ili kasnije, već postaje vidljiv neki ključ ili shemata, kojom se ovo toliko bitno i kompleksno područje simplifikuje.
Verovatno je to bilo zloupotrebljivano do te mere, da više mnogi uistinu i ne očekuju da će čuti nešto autentično novo, što do tada već nisu čuli u ovoj ili onoj verziji.
Neosetno se klatno time vratilo na početak kod većine, koji naprosto puštaju da sve ide nekim svojim tokom i da stvari rade na sebi svojstven način.



Stanislav Feldman, psihijatar, psihoterapeut iz nekog njemu znanog unutrašnjeg razloga nije napustio ovaj klizak teren i jezgrovito, u svojoj knjizi posvećenoj odredjivanju šta jeste i šta nije ljubav, teži da pronikne do samog korena značenja ljudskosti. Postupno, upoznavajući nas sa antropološkim, evolucionističkim pretpostavkama razvoja humanida, nastavlja ka razvojnim odredjenjima koja su uticala na formiranje čoveka i njegovo ukorenjeno društveno, odnosno kulturno poreklo. U tom procesu isplivava značaj afektivnog vezivanja jedinke kako za kolektivitet grupe, tako i za roditeljske likove od kojih će dugo potom zavisiti i njegovo preživljavanje. Epilog vodi ka postupnom prosvetljenju čitave vrste činom uspravljanja i dvonožnim hodom, kao i ovladavanjem govorom i raznoraznim veštinama upotrebe orudja i transformisanja prirodnog habitata.
Iz aspekta savremenog čoveka, bez obzira na izražene potencijale koji su mu biološki dati , tek dugotrajnim procesom samospoznaje, upoznavanjem fizičkog sveta i prirode drugih ljudi i zajednica, pojedinac otkriva radost življenja i ljubavi kao čina samoodredjenja (proces individuacije). Reč je o viziji slobodne, neuslovljene ljubavi, u kome osoba jasno vidi drugog i u stanju je da ga voli kao takvog, bez potrebe za korišćenjem raznoraznih taktika kojim bi ga za sebe vezala, radi posedovanja ili nekog drugog skrivenog razloga u smislu popunjavanja ličnih praznina i nedostataka. Time nije više u nuždi da eksplicitno ili implicitno nabacuje Drugome očekivanja da postane nešto što u svojoj osnovi nije. Otkrivanjem slobode bivstvovanja, u kojoj partner/i postaju iskreno zainteresovani za međusobnu/ ličnu dobrobit stvaraju se preduslovi ostvarene ljubavi. A autor u jeku interesa za integracijom bio-psiho-socijalnih saznanja iz raznoraznih naučnih oblasti, ne gubi iz vida bit- humanističku perspektivu, bez koje se iz vidika za čas može izgubiti i sam čovek.