Sunday 14 December 2014

O vaspitanju, o batinama...

Zadnjih dana svedoci smo medijske polemike Zorana Milivojevića i jednog dela stručne akademske javnosti (pogledaj recimo Peščanik) u vezi upotrebe telesne kazne u vaspitanju dece.


Stičem utisak da se ovakvom polarizacijom mišljenja koje isključivo tretira aspekt vaspitnog sredstva, ili u krajnjoj liniji metoda vaspitanja, utire put za uvođenje banalizacije psiholoških koncepata i pristupa, čime javnost vrlo lako može da se i sama polariše-

S jedne strane, u Milivojevićeve pristalice i simpatizere, u njemu videći osobu koja nosi baklju tradicionalne porodične kulture iz koje je potekao s parolom „Batina je iz raja potekla“ ili „Porodica je svetinja“, ili „Čemu cela priča o pravima i potrebama vulnerabilnih kategorija koja se naduvava sve više i odnosi i na problematične kategorije ljudi (koji to naravno koriste), dok se nasuprot tome narušava čovečji, ergo roditeljski autoritet u sopstvenoj kući“ ;

S druge strane, možemo videti ljude koji teže po svaku cenu da se primeni deo saznanja iz humanističkih nauka, kojima su posvećeni, ponovo otkrivajući da kultura u kojoj su potekli je mesto neproduktivno za razvoj, promenu starih paradigmi, u kojima je verovatno tradicionalno ukorenjen otpor bilo čemu što se shvata kao produkt zapadne civilizacije, dok nasuprot tome u sopstvenoj kulturi se nameću despotski stavovi onih koji baš najviše psihološki (a bogami i ekonomski) profitiraju iz takvog pristupa.

Ukoliko se isprate retorike jednih i drugih, može se uočiti da su i oni sami svesni da njihove debate dotiču i neka dublja idejna razmimolilaženja, te nije neretko videti da je baš Milivojević zastupnik teze da će jedan od osnovnih problema naše kulture biti kolektivni samoprezir i osećaj nipodaštavanja u odnosu na svakakve pomodne novotarije koje se uvoze sa zapada, dok s druge strane pomenuti predstavnici humanističke akademske javnosti će postavljati pitanja društvenog preispitivanja i prihvatanja kolektivne odgovornosti za niz tragičnih propusta i destrukcije koji su se dešavali u ne toliko dalekoj prošlosti u našem podneblju.

Ono što uočavam jeste da se u pozadini i jednih i drugih gledišta, zanemaruje da u ovom u osnovi filozofskom poprištu ideja lako provejavaju kartezijanske (Dekartove) podele na umno, ergo duhovno i telesno/ fizičko, koje u kombinaciji sa hrišćanskom tradicijom vrlo lako se može pretvoriti u sintagme- duhovno, Božansko ( kao viši, poželjni aspekti) i nasuprot tome, telesni, kao niži, prizmeniji aspekti čovečjih strasti i nagona, čega čovek itekako treba da se odriče i da kontroliše.

(što naravno ni na jedan način ne smeta upravo pravoslavnoj tradiciji da istovremeno veliča i koristi moć, autoritet, patrijarha, odnosno muškarca kao oca u porodici koji ima pravo i dužnost vaspitača/ a što se neretko videlo i na nekim neslavnim primerima pojedinih crkvenih predstavnika koji su se latili i prevaspitanja narkomana batinama pre neku godinu).

Pristupajući ovim temama vrlo lako se zaboravi da iza fizičke kazne postoji itekako često netoliko transparentan psihološki /ili duhovni odnos roditelja i deteta, kao i da i oni navodno samo verbalni, ili psihološki pristupi imaju svoje neverbalne aspekte koji se često i mnogo više urezuju u svest deteta..Isto tako, neretko ovi pozadinski psihološki aspekti boje fizički aspekt kazne više nego sama fizička kazna.

Mislim da je pravo pitanje koliko destruktivnosti ima u jednom ili drugom pristupu (kada je samo pojavno vidljiv telesni aspekt kazne, a u pozadini se naravno uočava i psihološka disonanca roditelja i deteta sa plejadom niza intenzvinih i često bolnih i silovitih osećanja; ili kada je u pitanju navodno samo psihološki empatički pristup, uz niz neverebalnih aspekata koji dotiču pitanja emocionalnog tonaliteta, telesnog stava i ponašanja a koji grubo narušavaju integritet dečije ličnosti).

No, ne vidim da se i ovako modifikovanim dijalektičkim pristupom dotiču niz drugih važnih socijalno-psiholoških i drugih pitanja o kojima se nije ni govorilo... Ne treba prevideti da ni sama deca nisu ista, pošto svako od njih ima svoje lične osobenosti od samog starta i da je uvek u pitanju interakcija između specifičnih fakora – osobenosti roditelja koji nije izlovan u odnosu na svoju partnersku relaciju, veze sa svojim roditeljima, prijateljima,.. kuluturnom pozadinom, deteta sa svojim individualnostima i specifičnih životnih okolnosti. Ono što je uspešno u jednom trenutku za jedno dete, možda i za to isto dete neće biti funkcionalno u drugoj situaciji koja se možda dešava par dana kasnije...(a da ne govorimo koliko postoji dijaloga i odnosa vaganja i uravnotežavanje dece i odraslih kroz razvoj i oblikovanje jedne osobe).

Pri tome, opet se uopšte nismo zapitali u kakvom se položaju danas nalazi jedna prosečna porodica u našem društvu?

Koliko je za današnje doba, vrlo lako prepoznati da se roditelji, često kao ljudi osećaju ’uniženi’, odnosno svakodnevno suočeni sa stvarnošću u kojoj bez obzira na svoj veliki rad i zalaganje ne uspevaju da obezbede osnovna sredstva za život, a samim tim i dalje kultivisanje svoga deteta u smeru vrednosti u koje veruju..Koliko puta u zadnje vreme u radu čujem, nismo u mogućnosti da dalje školujemo svoje dete (a da ne govorim da je u pozadini pitanje i onih drugih, koji govore- toliko smo ulagali i deca su završili studije, ali su i dalje nezaposleni, ili zaposleni su ali ne primaju plate već neko vreme..)

Ne treba prevideti da živimo u rastrzanom društvu, opterećenom prošlošću i sadašnjašću svakakvim kriminalima, lažima, hipokrizijama uz nepotističke političke aspekte koji su istrenirali narod da postaje s jedne strane vrlo osetljiv na bilo kakve uticaje od spolja, a s druge strane baš zbog toga su izgleda spremni da budu prevejavani svakakvim uticajima koji im nude iluzije da će se brzo promeniti njihovi položaji na bolje, ili da postoji mogućnost da se zaštite od tzv. razornih uticaja, koji će ih još više obespraviti.

Ukoliko se želi postati posvećen roditelj, na žalost, nije lako održati visoku, a pogotovo nedodirljivu roditeljsku baklju autoriteta ili idealizovane empatske pozicije.

No, mislim da to i ne bi trebalo da bude cilj, pogotovo ako imamo na umu da kritički um deteta koji je preteča razvoja slobode njegovog mišljenja se upravo i jača preispitujući autoritet svog roditelja, od koga se traži da ličnim primerom i delom pokaže kako se snalazi u pojedinim specifičnim ljudskim situacijama.

Kao i što beskrajna empatija roditelja u nekim situacijama izbegava suštinski aspekt konfrontacije u odnosu na pojedine nestišljive tendencije deteta koje vrlo lako preplavljuju resurse roditelja i mogu da vode u ’psihološke tirade’, pritiske, ucene, ubeđivanja i druge vrste narušavanja dečjeg intimnog sveta.








Sunday 2 November 2014

Neke moje refleksije

Čekajući da započne skup na kome ću izlagati, upoznala sam se sa mladom volenterkom koja je pomagala u organizaciji ovog skupa. Kada smo se međusobno predstavile i kada mi je rekla da je student završne godine Psihologije, sa započetom edukacijom iz jednog psihoterapijskog modaliteta, dodala je pomalo skrušenog i potištenog izgleda.. „ ali, ne znam da li ću ikada imati prilike da radim to.“
To me je podstaklo da joj iskažem vlastito iskustvo o snalaženju  nekih mladih kolega i koleginica koji su završili master studije psihologije. Naime, u bolnici gde sam zaposlena i radim godinama kao psiholog, bila sam u prilici (zajedno sa ostalim koleginicama i kolegom) da budem supervizor četvoro mladih, nadarenih i pre svega, vrlo radnih i zainteresovanih ljudi koji su  obavljali svoj pripravnički i stručni staž.
Podelila sam sa njom saznanje da je upravo kandidat koga sam neposredno supervizirala već uveliko u toku da se preseli u Norvešku, gde je aplicirao i prevodio svoje diplome, iznoseći kako je već zadnje dve godine marljivo učio norveški jezik. Potom sam navela da jedna koleginica je konkurisala već na više mesta i nije uspevala da se zaposli kao psiholog, te se privremeno zaposlila u turističkoj agenciji. Preostalo dvoje još uvek stažiraju.
Pri tome, mlada volenterka- koleginica se otvorila i rekla..“ ja baš o tome razmišljam..moj brat (koji se sa suprugom preselio u Norvešku od ove godina, a tamo je odlazio već 4-ri sezone unazad radeći fizičke poslove) me zove da i ja dođem i odlučim da tamo živim.“...
Možda iz perspektive mojih profesionalnih interesovanja kao psihologa-psihoterapeuta koji radi sa adolescentima i njihovim roditeljima, možda kao osoba koja prenosi svoja znanja, supervizira i bodri mlade kolege i koleginice psihologe, verovatno delom i iz perspektive majke kojoj dete je u završnoj godini srednje škole, kao i iz ugla ličnog iskustva osobe koja je od upisa na fakultet pre 28 godina ostala godinama u kontinuiranoj edukaciji i profesionalnom usavršavanju da bi sebe formulisala kao psihologa/ psihoterapeuta... postala sam svesna u kojoj meri nije lako pronađi odgovore u vezi dalje perspektive mladih osoba u našem sistemu.
Otud i početni naslov mog današnjeg bloga- Quo Vadis.
  


Quo vadis?

Imala sam priliku da izlažem na ovogodišnjem IV kongresu psihoterapeuta Srbije koji se održao u periodu 30.10.-02.11.2014. godine u Beogradu.
Tema mog  izlaganja je bila naslovljena „ Dijalektički odnos  balansa predstava adolescenata i roditelja: Fantazije procvata ili sunovrata.
U pitanju je prikaz mog višegodišnjeg rada u oblasti psihologije / psihoterapije u  kome istovremeno radim sa adolescentima, ali i  sa njihovim roditeljima, sa ciljem razumevanja i približavanja njihovih ličnih životnih narativa, ne bi li se pri njihovoj svakodnevnoj komunikaciji moglo iskristalizovati dragoceno iskustvo koje i jedni i drugi imaju na jedan nov, intersubjektivistički način.
S jedne strane roditelji, što lično, što kroz kolektivno sećanje njihove porodice, stečene uticaje življenja u aktuelnom društvu poslednjih decenija ’krize i stradanja’ u Srbiji su poneli i iskusili niz značajnih saznanja.
S druge strane mladi koji tek stasavaju sa svojim težnjama i htenjima, normalnim potrebama za uključenjem u krugove svojih vršnjaka, za traženjem sopstvenog smisla i značenja u našem društvu i koji su isto tako već  poneli i oblikovali svoje predstave...





Adolescenti  su pozvani da zauzmu mesto sagovornika sa svojim roditeljima, sa kojim mogu da otvaraju teme koje su doticale i koje dotiču i njih i roditelje iz aspekta univerzalne egzistencijalne istine ljudskog bića u svetu.
Roditelji su pozvani da otvore neka lična,  intimna pitanja i razmisle o nekim svojim ključnim životnim odlukama pred svojom decom,  a koje su od relevantnosti za upravo predstojeće razvojne momente koje njihovo dete adolescentnog uzrasta proživljava ili mu tek predstoje.
Po mom uverenju i iskustvu, ovakav vid rada omogućuje i jednima i drugima da postupno prevazilaze područja nesklada, razmimoilaženja, sukoba i da dotiču pojedina univerzalna životna pitanja prevashodno menjajući svoj odnos prema tekućem ili predstojećem životnom iskustvu- sa mnogo više sluha, uvida i razumevanja za specifičnost i jedinstvenost samog sebe, kao i drugog, sveta u kome živimo i slično.
                                                                    ...................

Saturday 9 August 2014

Integrativni Multidisciplinarni Pristup - Rad sa Dementnim Osobama


Melita Janošev, OB 'Đ. Joanović' Zrenjanin

Igor Damjan, OB 'Đ. Joanović' Zrenjanin

Rezime:
Višedisciplinarni pristup praćenja promena kognitivnog statusa i opšteg funkcionisanja starijih osoba sa različitim vrstama demencije predstavljaju nužnost savremenog doba. Neurološko kliničko-dijagnostičko ispitivanje pored primene standardnih postupaka korišćenjem savremene tehnologije (MRI, CT, Doppler, EEG..) ima koristi i od psiholoških/ neuropsiholoških ispitivanja koja pružaju korisne podatke o aktuelnom mentalnom statusu osobe i njenim realnim funkcionalnim mogućnostima.
Prilikom psihološkog ispitivanja, uključivanjem članova porodice (predstavnika aktuelnih značajnih drugih) se vrlo rano može ispratiti dinamika koja prati promene na relacionom planu doživljavanja selfa učesnika i promene njihovih međusobnih relacija u domenu svakodnevnog funkcionisanja.
Psihološko ispitivanje uz primenu neuropsiholoških tehnika omogućuje da kako sama osoba, tako i prisutni značajni drugi, steknu potrebne uvide u aktuelne odlike mentalnog funkcionisanja osobe s promenama i na potrebe akomodacije predstava i očekivanja, što će kasnije omogućiti i da mnogo više imaju sluha u kojim segmentima je potrebno da podstiču osobu da traži alternativne načine prilagođavanja, a u kojim segmentima je naprosto potrebno da se uključe i na sebe prihvataju pojedine segmente odgovornosti, a da pri tome vode računa o nenarušavanju integriteta ličnosti osobe s promenama.
Na površinu isplivajaju i načini na koji svako od njih navedeno emocionalno doživljava, kako se sa višestrukim teškoćama svakodnevno nosi- stiče se uvid i u odnosu na procesni integrativni model relacionog selfa (koji se velikim delom oslanja kako na CAPS model (Mischel & Shoda), kao i što ukazuje na vrlo laku aktualizaciju i transfer primarnih relacionih matrica na aktuelne značajne figure (Relacioni Self /Andersen & Chen)). Neophodno je i prilagoditi sopstvene regulacione strategije (Higgins-ovi modeli regulacionih fokusa).
Ključne reči:
demencije, kognitivni skrining, relacioni self

Sunday 8 December 2013

Integrativni relacionistički model rada sa adolescentima i roditeljima

Janošev Melita, OB "Đ. Joanović" Zrenjanin

Rezime

Prikaz istovremenog rada sa adolescentom i njegovim roditeljima. Cilj je prevazilaženje zastoja na planu njegovog samoostvarenja, ostvarivanje balansa pri realizaciji željenih (promotivnih), naspram očekivanih, potrebnih (preventivnih) aspiracija putem analize i dekonstrukcije značenja njihovih aktuelnih i transfernih relacija. Posebni osvrt je na osvešćivanju predstava sebe-s-drugima (u sklopu šireg koncepta relacionih self-ova (Andersen & Chen)) svakog prisutnog člana porodice.
U osnovi procesni model psihoterapije, zasnovan na širokoj platformi CAPS modela (Mischel & Schoda); uz koji se integrišu koncepti Relational Selves (Andersen&Chen); Promotion/ Prevention regulation focus (Higgins); uz sveobuhvatniji pregled pristupa koji nude relacionalistički psihoanalitičari koji rade sa decom/ adolescentima (Pantone, Jacobs).

Osnovni cilj je da se istraže mogućnosti novog ko-konstruisanja/ odnosno osmišljavanja onoga što se zbiva među njima, ne bi li se stvorio psihološki prostor za promene postojećeg i istraživanje i testiranje novih rešenja koja ih neće dovoditi u već predvidljive repetativne obrasce (transferne relacije/ misinterpretacije) koji samo pojačavaju već postojeće defanzivne strategije kod svakog člana ponaosob, utvrđujući njihov sistem doživljavanja i uverenja.



(Iz rezimea mog rada predstavljenog na II Kongresu Psihoterapeuta Srbije)

Sunday 3 November 2013

Odložena Gratifikacija II

Pre 40-tak godina, započeti poznati Marshmallow experiment, koji je omogućio W. Mischel-u, da na originalan način pristupi istraživanju uspešnih, odnosno neuspešnih strategija odlaganja gratifikacije kao prediktivnog faktora samoregulacije, decenijama kasnije, ukazuje na suštinske razlike nekadašnjih predškolaca. Naime, kako su Metcalfe i Mischel (1999), formulisali objašnjavajući ovaj fenomen, u osnovi prilikom izlaganja iskušenjima tipa „apetativnih stimulusa“ kod osoba se prepliću uticaji dva međusobno nezavisna neurokognitivna sistema samokontrole- tzv. „cool“ ili „hot“ sistem procesiranja, u zavisnosti da li su aktivirane kognitivne strategije neutralizacije i „hlađenja“, tj. mogućnosti distanciranja od neposrednog predavanjima „čarima“ opojnih i poželjnih stimulusa koji mame. U tim situacijama, mada postoje vrlo primamljivi stimulusi, koji vrlo lako privlače pažnju, uspešno se zadržava mentalna prisebnost, svest i refleksivnost, ukoliko osoba ostaje psihološki distancirana, aktivirajući u sebi osobu, koja više posmatra i misli o prioritetima i prednostima koje će uslediti, nego osobu koja s posmatranjem sve više čuvstveno oseća i stimuliše u sebi želju za neposrednom gratifikacijom i prepuštanjem užitku. U skorašenjem eksperimentu koji su B.J.Casey i saradnici (2011) sproveli sa istim pojedincima, sada već ljudima u 40-tim godinama života, se uočilo da se nekadašnji mališani ponašaju na sličan način kako su to činili i u detinjstvu. Na njihovim fMRI snimcima se moglo videti da se u situacijama, kada su se opet našli pred „atraktivnim izazovom“ (primamljivijim njihovom sadašnjem uzrasnom dobu) kao i do sada u više navrata, aktiviraju specifični neuralni korelati – ili „cool“ ili „hot“ sistemi procesiranja. Aktiviraju se prefrontalne regije (inferior frontal gyrus) u slučaju „cool“ sistema, sa mogućnošću samokontrole ovih osoba, uz prevlast egzekutivnih funkcija, ukoliko su oni do sada uspešno izgradili načine odupiranja iskušenju. U slučaju „hot“ procesiranja aktiviraju se regije „limbičkog, emocionalnog mozga“, za koji se vezuju sistemi želja, pod uplivom stimulusa (ventral stiriatum). Pretpostavka autora je da „hot“ sistem pred iskušenjem, naprečac, instantno preuzima, tj. inhibira kognitivnu kontrolu nad ponašajnim planom, kod grupe pojedinaca koja je godinama unazad u sličnim situacijama, naprosto posezala odmah za poželjnim stimulusima, bez mogućnosti pronalaženja načina odvraćanja pažnje ili osmišljavanja konteksta u kome se nalaze.


.

S ovim saznanjima može se bolje razumeti kompleksnost ovog fenomena- kao manifestacije večito cirkularnog obrasca u kojem se isprepliću „nature- nurture“ faktori- gde primarne tendence, kroz određeni neuralno lakše dostupni potencijal, u posebno primamljivom socijalnom kontekstu, naginju ka izbornom ponašanju, koje vodi ka specifičnom životnom iskustvu, koje pojačava primarne tendence... U svakom slučaju postaje jasnije u kojoj meri je bitno izgrađivati načine sticanja uvida, refleksivnosti i samokontrole, ne bi li se uspešno moglo balansirati u smeru nužno potrebnog neposrednog odlaganja i potonjeg zadovoljavanja želja. Naravno da time postaje osvetljena i uloga primarnih i potonjih relacionih kontakata u kome bi značajni Drugi u početku bili spoljašnji moralni i afektivno regulativni potporni sistem, a kasnije roditelji, tj. samo oni, koji mogu da uživaju u tome što su potpomogli oblikovanje osobe koje u sebi nose potencijal za samosvojni vitalni i afektivno regulativni bilans koji ih usmerava ka postizanju kako socijalnog, tako i individualno psihološkog kulturnog dobra.

Sunday 27 October 2013

Pripadnost i različitost- integracije u psihoterapiji

Proteklog vikenda, kako je i očekivano u skladu sa praksom iz poslednje dve godine, održan je III Kongres Psihoterapeuta u Beogradu. To je bila ponovna prilika da se okupi veći broj učesnika, psihoterapeuta, edukanata, kao i onih koji gravitiraju i poštuju ovaj domen i svojim doprinosima promovišu ovaj vid profesionalne delatnosti. Ovaj put smelo se uputilo ka istraživanju polja potrebe za različitošću, ne bi li se nužno prepoznavala srodnost u ulozi terapeuta, koji pristupa na kraju istim, ne tako lakim dilemama- kako shvatiti večitu kompleksnost čoveka kao bića, koje je pod stalnim uplivom međuigre bio-psiho-socijalnih faktora u nastajanju i nestajanju, večitom menjanju svoje forme pojavljivanja, prisustva i sadejstva. Još važnije pitanje je kako mu pomoći u odnosu na niz otvorenih pitanja vulnerabiliteta koja ga muče, bez obzira da li je reč o aspektima fenomenološkog doživljaja, nekih patoloških psihičkih, somatskih ili graničnih domena ili specifičnih životnih razdoblja, životnih situacija ili konteksta u kome se nalazi. Iz toga, nužno se otvorila i potreba za sagledavanjem gde su granice, različitosti doprinosa specifičnog modaliteta, metode, a gde se, različite perspektive posmatranja i različiti pristupi rada i primene tehnika, mogu susretati i dopunjavati, ili čak i integrisati u formu novog jedinstva, ne bi li se postigla bolja efikasnost u tretmanu koje će voditi ka transformaciji u smeru razvoja i otvaranja novih mogućnosti realizacije subjekta koji je u tretmanu. Kako sam, sama imala prilike da budem prisutna završnog dana Kongresa, u susretima sa kolegama, koleginicima, stekla sam utisak da se nisu mogla izbeći ni niz širih društvenih pitanja, koja utiču kako na naše klijente/ pacijente, tako i na same psihoterapeute i kao individue i kao osobe koje pripadaju pojedinim psihoterapijskim modalitetima ili grupama.