Saturday 23 February 2008

Pojedinac u liftu




Naizgled bezazlen, neverbalno uniformno uredjen kontekst, bez ikakvih mogućih posledica po osobu koja se zadesno nalazi u tom neobičnom, ako ne i smešnom okolišu…..

Brzo skeniranje i procesiranje podataka o socijalnom kontekstu, strelovito prodire u zonu ukorenjenih primordijalnih strahova (da, da, kolektivno nesvesno).

Naizgled nepotreban, milenijumima otupeo mehanizam potrebe za pribijanjem i pripadanjem grupi u cilju povećavanja šansi za preživljavanje u okruženju gde je bilo potrebno možda i danima tragati za hranom, skloništem i isto tako braniti od srodnih grupacija, oživljava u apsurdnoj sceni lifta.

Ovakvo iskustvo, zabeleženo bezbroj puta kroz istoriju civilizacije, vrlo brzo možemo iznova doživeti ukoliko ispratimo dnevno-političke stranice svetske štampe. Odvojene od autora i od onoga o čemu piše, reči i rečenice sa ciljem da stimulišu promišljanje, sve više zamenjuju slike, koje imaju mogućnost da postignu višestruko dalekosežniji efekat prenošenja poruka. Gledalac se lako saživljava sa vidjenim. Pojedine vizuelne scene istrgnute iz celine, uz uverljivi glas iz pozadine koji interpretira imaju mogućnost kreiranja predstava.

1954. godine, G. Allport je objavio delo “Priroda predrasuda”, objašnjavajući kako prirodni procesi pripadanja grupi i uobličavanja zajedničkih stavova i vrednosti mogu biti manipulisani u cilju povećavanja eskalacije nasilja kompletne grupe. Model koji mu je poslužio bio je nacistički, koji je negovanjem predrasuda pripremio tle za holokauste. Vešto manipulišući, negovano je kategorijalno mišljenje sa jasno označenom grupacijom koja je doživljena kao kriminogena i zločinačka, koja ne miruje i stalno je usmerena na razbijanje svega vrednog i neophodnog za preživljavanje čitavog naroda. Time je bilo opravdano biti častan gradjanin koji će motriti i obaveštavati, a kako eskalira sumnja, prozivati, preispitivati i na posletku kažnjavati prokažene.

Skini šešir, stavi šešir, skini šešir, stavi šešir……

Tuesday 19 February 2008

Eh, ta komunikacija...

Istraživači poput Meltzoff-a i Moore-a, serijalom eksperimenata o mogućnostima imitacije novorodjenčadi 'starih' 42 sata, su ukazali na urodjene predispozicije za presimboličku komunikaciju. Bebe su uspevale da nakon pažljivog posmatranja lica eksperimentatora ponove slične pokrete ustima i jezikom, koje je pre toga sam eksperimentator marljivo pokazivao. Autori su pretpostavili da je to dokaz o predispoziciji za uskladjivanje podataka prikupljenim različitim modalitetima (vizuelno je nekim čudom prevodjeno na nivo visceralno-motornog doživljvanja). Zapravo, pretpostavili su da osnov neverbalne komunikacije deteta sa drugima čini mehanizam prepoznavanja sličnosti ('istosti').

Otkrićem 'mirror neurona' kod makaki majmuna poput senzacionalnog buma rasplamsala su se nova istraživanja koja su uporedjivali mehanizme 'ogledanja i empatije' primata i ljudi.

Nesumnjivo kako neuralne konekcije postaju kompleksnije, interakcijom učenja i sazrevanja, tako neverbalna komponenta u komunikaciji odraslih osoba, postaje sve istančanija.

U kojoj meri je učešće i značaj neverbalnog u svakodnevnoj komunikaciji je očigledno. Mnogo istraživanja je pokazalo da baš neverbalni aspekt, mimo izrečenog, odlučuje da li se ljudi kroz svakodneveno ogledanje u očima drugih susreću ili rastaju.

U slučaju bračnog para Clinton, pred predstojeće predsedničke izbore, spontani Bill-ov gest i ekspresija lica govore univerzalnim jezikom.

Thursday 14 February 2008

Još ponešto o metafori

U perspektivi 20-og veka omiljeni primer, visoke metaforičke upotrebne vrednosti, heliocentričnog naspram geocentričnog, koji nas upoznaje sa idejom paradigmatičnog mišljenja, zapravo dotiče saznajne i istovremeno ljudske potresne dileme iz nekoliko prethodnih vekova, kada je objašnjenje sveta bilo pod uplivom tadašnje hrišćanske teološke filozofske perspektive.

Reklo bi se da većina mladih umova koji stasavaju automatski zauzimaju empatičnu poziciju za velikane naučnog istraživanja, Bruna, Galilea, Kopernika.

Koliko postoji različitost apstraktnog saznanja od neposredne- doživljajne ravni, vidimo ako propratimo ne/spremnost postojećeg društva, a i svakog od nas, da bude kritički preispitivan.

A čini se da toga ima dosta.

Saturday 9 February 2008

Čudesna moć metafore

Nedavno sam imala priliku da opet pogledam Sellers-ov film ‘Dobro jutro Mr. Chance’.

Prateći hodočašće nepatvorenog Mr. Chance-a, lagano sa pobudjenim interesom i elanom postajemo svesni prepoznatljivog toka, u kome pri svakom susretu sa novim likovima, jednostavni iskazi protagoniste koji prate razvojni ciklus življenja bilja u negovanom vrtu pozivaju unutrašnji svet imaginacije aktera da se ispolje u svom punom odrazu.

Počev od susreta sa 'uličnim dnom' predgradja, u filmu, Gardener stiče priliku da se izbliza upozna i predstavlja samu vrhušku političke scene oko Američkog predsednika, uvek sa istim tajanstvenim smeškom, dalje prateći svoj put istraživanja do samih granica spoznaje….

Kod većine nas, skriveno od kako tudjih, tako i od sopstvenih pogleda, ‘živi’ tihi saveznik u vidu našeg bogatog i celokupnog životnog iskustva.

Utisci kojih često i nismo svesni samih po sebi, svakim trenom se oblikuju u skladu sa prethodno stečenim uverenjima. Kao po inerciji, najčešće misli pretačemo u konkretna dela ili bar zauzimamo stav o nečemu, verovatno do kraja procesa nesvesni da tako i ‘definišemo’ šta je naša ili tudja stvarnost..

Uopšteno gledano, mogućnosti snalaženja prvenstveno zavise koliko su naša prethodna iskustva svrsishodna i blagodetna za specifični trenutak u nekoj situaciji koju posmatramo. Stvar jedino postaje još kompleksnija ukoliko delimo naša iskustva sa drugima. Imali ili ne, uvid u to, zalazimo u domen kolektivnih predstava i sećanja.

U svemu tome, pitam se, koja su iskustva zajednički imenitelj, koji prožimaju kolektivno pamćenje u našim krajevima....

.....kako da izbegnemo fenomen Domanovićevog 'Vodje' koji je na neki način projektivno deevaluirajući parnjak Sellersovom idealizirajućem 'Mr. Chance'-u.