Sunday 14 December 2014

O vaspitanju, o batinama...

Zadnjih dana svedoci smo medijske polemike Zorana Milivojevića i jednog dela stručne akademske javnosti (pogledaj recimo Peščanik) u vezi upotrebe telesne kazne u vaspitanju dece.


Stičem utisak da se ovakvom polarizacijom mišljenja koje isključivo tretira aspekt vaspitnog sredstva, ili u krajnjoj liniji metoda vaspitanja, utire put za uvođenje banalizacije psiholoških koncepata i pristupa, čime javnost vrlo lako može da se i sama polariše-

S jedne strane, u Milivojevićeve pristalice i simpatizere, u njemu videći osobu koja nosi baklju tradicionalne porodične kulture iz koje je potekao s parolom „Batina je iz raja potekla“ ili „Porodica je svetinja“, ili „Čemu cela priča o pravima i potrebama vulnerabilnih kategorija koja se naduvava sve više i odnosi i na problematične kategorije ljudi (koji to naravno koriste), dok se nasuprot tome narušava čovečji, ergo roditeljski autoritet u sopstvenoj kući“ ;

S druge strane, možemo videti ljude koji teže po svaku cenu da se primeni deo saznanja iz humanističkih nauka, kojima su posvećeni, ponovo otkrivajući da kultura u kojoj su potekli je mesto neproduktivno za razvoj, promenu starih paradigmi, u kojima je verovatno tradicionalno ukorenjen otpor bilo čemu što se shvata kao produkt zapadne civilizacije, dok nasuprot tome u sopstvenoj kulturi se nameću despotski stavovi onih koji baš najviše psihološki (a bogami i ekonomski) profitiraju iz takvog pristupa.

Ukoliko se isprate retorike jednih i drugih, može se uočiti da su i oni sami svesni da njihove debate dotiču i neka dublja idejna razmimolilaženja, te nije neretko videti da je baš Milivojević zastupnik teze da će jedan od osnovnih problema naše kulture biti kolektivni samoprezir i osećaj nipodaštavanja u odnosu na svakakve pomodne novotarije koje se uvoze sa zapada, dok s druge strane pomenuti predstavnici humanističke akademske javnosti će postavljati pitanja društvenog preispitivanja i prihvatanja kolektivne odgovornosti za niz tragičnih propusta i destrukcije koji su se dešavali u ne toliko dalekoj prošlosti u našem podneblju.

Ono što uočavam jeste da se u pozadini i jednih i drugih gledišta, zanemaruje da u ovom u osnovi filozofskom poprištu ideja lako provejavaju kartezijanske (Dekartove) podele na umno, ergo duhovno i telesno/ fizičko, koje u kombinaciji sa hrišćanskom tradicijom vrlo lako se može pretvoriti u sintagme- duhovno, Božansko ( kao viši, poželjni aspekti) i nasuprot tome, telesni, kao niži, prizmeniji aspekti čovečjih strasti i nagona, čega čovek itekako treba da se odriče i da kontroliše.

(što naravno ni na jedan način ne smeta upravo pravoslavnoj tradiciji da istovremeno veliča i koristi moć, autoritet, patrijarha, odnosno muškarca kao oca u porodici koji ima pravo i dužnost vaspitača/ a što se neretko videlo i na nekim neslavnim primerima pojedinih crkvenih predstavnika koji su se latili i prevaspitanja narkomana batinama pre neku godinu).

Pristupajući ovim temama vrlo lako se zaboravi da iza fizičke kazne postoji itekako često netoliko transparentan psihološki /ili duhovni odnos roditelja i deteta, kao i da i oni navodno samo verbalni, ili psihološki pristupi imaju svoje neverbalne aspekte koji se često i mnogo više urezuju u svest deteta..Isto tako, neretko ovi pozadinski psihološki aspekti boje fizički aspekt kazne više nego sama fizička kazna.

Mislim da je pravo pitanje koliko destruktivnosti ima u jednom ili drugom pristupu (kada je samo pojavno vidljiv telesni aspekt kazne, a u pozadini se naravno uočava i psihološka disonanca roditelja i deteta sa plejadom niza intenzvinih i često bolnih i silovitih osećanja; ili kada je u pitanju navodno samo psihološki empatički pristup, uz niz neverebalnih aspekata koji dotiču pitanja emocionalnog tonaliteta, telesnog stava i ponašanja a koji grubo narušavaju integritet dečije ličnosti).

No, ne vidim da se i ovako modifikovanim dijalektičkim pristupom dotiču niz drugih važnih socijalno-psiholoških i drugih pitanja o kojima se nije ni govorilo... Ne treba prevideti da ni sama deca nisu ista, pošto svako od njih ima svoje lične osobenosti od samog starta i da je uvek u pitanju interakcija između specifičnih fakora – osobenosti roditelja koji nije izlovan u odnosu na svoju partnersku relaciju, veze sa svojim roditeljima, prijateljima,.. kuluturnom pozadinom, deteta sa svojim individualnostima i specifičnih životnih okolnosti. Ono što je uspešno u jednom trenutku za jedno dete, možda i za to isto dete neće biti funkcionalno u drugoj situaciji koja se možda dešava par dana kasnije...(a da ne govorimo koliko postoji dijaloga i odnosa vaganja i uravnotežavanje dece i odraslih kroz razvoj i oblikovanje jedne osobe).

Pri tome, opet se uopšte nismo zapitali u kakvom se položaju danas nalazi jedna prosečna porodica u našem društvu?

Koliko je za današnje doba, vrlo lako prepoznati da se roditelji, često kao ljudi osećaju ’uniženi’, odnosno svakodnevno suočeni sa stvarnošću u kojoj bez obzira na svoj veliki rad i zalaganje ne uspevaju da obezbede osnovna sredstva za život, a samim tim i dalje kultivisanje svoga deteta u smeru vrednosti u koje veruju..Koliko puta u zadnje vreme u radu čujem, nismo u mogućnosti da dalje školujemo svoje dete (a da ne govorim da je u pozadini pitanje i onih drugih, koji govore- toliko smo ulagali i deca su završili studije, ali su i dalje nezaposleni, ili zaposleni su ali ne primaju plate već neko vreme..)

Ne treba prevideti da živimo u rastrzanom društvu, opterećenom prošlošću i sadašnjašću svakakvim kriminalima, lažima, hipokrizijama uz nepotističke političke aspekte koji su istrenirali narod da postaje s jedne strane vrlo osetljiv na bilo kakve uticaje od spolja, a s druge strane baš zbog toga su izgleda spremni da budu prevejavani svakakvim uticajima koji im nude iluzije da će se brzo promeniti njihovi položaji na bolje, ili da postoji mogućnost da se zaštite od tzv. razornih uticaja, koji će ih još više obespraviti.

Ukoliko se želi postati posvećen roditelj, na žalost, nije lako održati visoku, a pogotovo nedodirljivu roditeljsku baklju autoriteta ili idealizovane empatske pozicije.

No, mislim da to i ne bi trebalo da bude cilj, pogotovo ako imamo na umu da kritički um deteta koji je preteča razvoja slobode njegovog mišljenja se upravo i jača preispitujući autoritet svog roditelja, od koga se traži da ličnim primerom i delom pokaže kako se snalazi u pojedinim specifičnim ljudskim situacijama.

Kao i što beskrajna empatija roditelja u nekim situacijama izbegava suštinski aspekt konfrontacije u odnosu na pojedine nestišljive tendencije deteta koje vrlo lako preplavljuju resurse roditelja i mogu da vode u ’psihološke tirade’, pritiske, ucene, ubeđivanja i druge vrste narušavanja dečjeg intimnog sveta.








No comments: